Оценить:
 Рейтинг: 0

Nacionalna ideja, seoba naroda i „prirodno pravo” covjeka

Год написания книги
2023
Теги
На страницу:
1 из 1
Настройки чтения
Размер шрифта
Высота строк
Поля
Nacionalna ideja, seoba naroda i „prirodno pravo” covjeka
Алексей Михайлович Величко

Ovaj clanak Alexeja Velicko posvecen je nacionalnoj ideji i pravu naroda.

Алексей Величко

Nacionalna ideja, seoba naroda i „prirodno pravo” covjeka

Seobe naroda: pro et contra

„Nema niceg novog pod suncem“ (Prop. 1:9), a mnogi dogadaji koji se sada desavaju imaju svoje analogije u proslosti. Receno se u potpunosti odnosi na pitanja koja svojom aktuelnoscu izazivaju goruce interesovanje, a za neke i beznadeznost.

Tako neki sa sve vecom uzbunom gledaju na brze tokove imigranata iz Azije, Afrike, Centralne i Juzne Amerike, koji preplavljuju evropske i druge ,,kultivisane“ teritorije, zamagljujuci nacionalni portret naroda koji na njima zive. „Evropska kultura je u opasnosti!“ izjavljuju oni. – „Hitno je potrebno ograniciti migraciju!“

Naravno, ove brige nisu nastale iz vedra neba. Savremeni americki publicista Patrik Bjukenen, nadaleko poznat u naucnim krugovima, ponovo prorice smrt Zapadu, iako iz drugih razloga nego sto je to nekada cinio Osvald Spengler (1880-1936). On pruza brojne dokaze о opasnostima modernih nekontrolisanih migracija. Prema njegovim objavljenim prognozama, do 2050. godine autohtono stanovnistvo Sjedinjenih Drzava ce pasti na 46%. Naprotiv, broj migranata ubrzano raste, a rast stanovnistva SAD je uglavnom zasluzan za njih. Uskoro ce dostici 2 miliona ljudi godisnje. Stavise, svi ce doci iz Afrike, Azije i Latinske Amerike. Kao rezultat toga, na osriovu etnickog sastava americkog naroda, SAD ce se za 20 godina pretvoriti u zemlju „treceg sveta“.

Ove strahove je lako razumjeti: nacija je pojedinacna etnicka grupa, spojena ne samo krvnim srodstvom, oreolom prebivalista, vec i jezikom, kulturom, religijom, politickom moci, kao i tradicijama i obicajima koji su iz njih rodeni. . Narod je uvijek personifikovani subjekt istorije, jedinstven po svom ,ja“, cije radanje ljudskom drustvu daje bogatstvo novih boja i melodija, a smrt – nezalecenu ranu i bol majke za izgubljenim djetetom.

Koliko god bili slicni jedni drugima, na primjer, semitski narodi, Evropljani ili Turci, narodi koji su rodeni od njih imaju svoje karakteristicne crte. Mozemo se prisjetiti Huna, koji su od davnina lutali u blizini granica sa Kinom, ali koji su uz pomoc nekog dela svog plemena stvorili novu naciju na ravnicama

Ugarske. Slovensko pleme je takode izrodilo mnoge narode, ciji je portret uvijek individualan i zanimljiv na svoj nacin. Isto se moze reci i za Nijemce i mnoge druge etnicke grupe.

Neosporno je da mijesanje jednog naroda sa drugim grupama, posebno onima koji pripadaju drugoj kulturi i religiji, uvek prijeti izoblicenjemsamog sebe, a ponekad i degradacijom i potpunim unistenjem. Za ovo uopste nije potrebno vojno osvajanje. Istorija uopste ponekad stvara nevjerovatne price: dovoljno je podsjetiti se kako su stari Bugari, koji, kao sto znamo, pripadaju turskoj grupi, zauzeli Balkan, asimilovali se i pretvorili u Slovene – u kulturi, jeziku i vjerovanjima.

Uopsteno govoreci, istorijski primjeri u tom pogledu su toliko brojni da nestaju bilo kakve sumnje u ishod kolizije vise, ali malobrojne, sa nizom, ali smjelijom i agresivnijom kulturom.

Pod pritiskom migracionih talasa, velike nacionalne drzave, „Everesti” covjecanstva, srusile su se i propale preko noci. Podsjetimo se sa kakvom mukom se 200 godina (od sredine 4. do kraja 6. vijeka) Vizantijsko (Istocnorimsko) carstvo borilo protiv prevlasti germanskog gotskog plemena.

I samo zahvaljujuci politickim genijima careva spasena je rimska kultura i sama drzavnost.

Ne govorimo vise о situacijama u kojima je sukob etnickih grupa imao vojni karakter osvajanja. sto je rezultiralo smrcu Sasanidskog carstva, Zapadnog rimskog carstva, Kraljevine Izraela, Egipta, Hetitskog carstva, Vavilona i Asirije. Smrt drzave gotovo automatski je nagovjestila srrfrt nacionalne etnicke grupe, cesto fizicki nestanak sa lica zemlje. Stoga je, ponavljamo, sasvim razumljiva zelja da se sacuva „nacionalni portret“, necija kultura, jezik, tradicija, vera i drzavnost.

Naprotiv, njihovi protivnici ne vide nista opasno u masovnim migracionim procesima. Oni nisu zabrinuti zbog njih, vec zbog negativne reakcije prilicno znacajnog dijela autohtonog stanovnistva na pojavu nezvanih gostiju. I kao odgovor na ovo nezadovoljstvo, pristalice ljudskih „prirodnih prava“ ljutito zahtijevaju da se prema migrantima postupa sa duznim postovanjem i da vlade njihovih drzava domacina obezbijede strance na ravnopravnoj osnovi sa prvobitnim stanovnicima, autohtonima.

Smanjenje ,,prava“ migranata smatraju zlocinom protiv covjecnosti, manifestacijom nacionalizma i odlucnim odstupanjem od „univerzalnih ljudskih vrijednosti“ i vjerskih dogmi. „Hristov poziv na ljubav nema granica; proteze se i na stranca, i na neprijatelja, pa cak i na one koji su nama neprijatni“, podsjecaju oni.

Sve sto ometa ostvarivanje „prirodnih prava” mora biti eliminisano sa puta napretka. Da li je nacionalna drzava na putu? Mora se ukinuti. Nacionalna iskljucivost u njihovoj interpretaciji lako se poistovecuje sa nacizmom i fasizmom, sto, naravno, izgleda kao jedno natezanje. Religija je takode odbacena kao faktor koji dijeli ljude. Iako je V.S. Solovjev (1853-1900) jejednom s pravom otkrio besmislenost ove ideje cak i sa prakticne tacke gledista.

„Opadanje religije“, tvrdio je, „nikada nije sprecilo ljude i nacije da mrze i unistavaju jedni druge.

Ocigledno je da su oba uvjerenja zasnovana na potpuno razlicitim idejama, procjenama i sklonostima. Za prve, nacionalna kultura je samodovoljna supstanca, za druge je sama licnost prepoznata kao najvisa vmjednost, sve ostalo ima izborne karakteristike.

Sta mozete reci na ovo?!

II. Formiranje i umiranje nacija kao vjecni istorijski process

Nemacke narodne pesme, ruske breze, irski viski, francuski bageti, engleski ale – sve je to, naravno, slatko, poznato i odjekuje u srcu ljubavlju prema rodnoj zemlji. Ali evo pitanja: nepokusavamo li podizanjem dzinovskog zida na granici sa Meksikom, po uzoru na Sjedinjene Drzave, da ubijedimo sebe i sve ostale da samo narod, kao zajednica, ima vrijednost, a ne pojedinac? Stavise, ne svaki narod, vec samo oni koji su uspjeli da stvore nesto izuzetno. Naravno, da bi se utvrdio stepen ,,progresivnosti“ odredene nacije, koriste se razliciti kriterijumi, ponekad i futuroloski. Sto im ne daje objektivnost.


Вы ознакомились с фрагментом книги.
Приобретайте полный текст книги у нашего партнера:
На страницу:
1 из 1